Sveta Lucija

Na blagdan Sv. Lucije, zaštitnice vida, krojača i kovača, u gotovo svim krajevima djevojke su sijale pšenicu čijim se zelenilom prizivala plodnost i obilje u nadolazećoj godini. Narasla se pšenica, koja se po tradiciji vezala crvenom trakom koja je štitila od uroka, stavljala, ovisno o području, u kut sobe, na stol ili pod bor. U sredinu božićne pšenice, koja se sijala i u izdubljenu repu, negdje se stavlja jabuka, a negdje jedna ili čak i tri svijeće.

Uz dan Sv. Lucije (13. prosinca) vežu se vjerovanja u svezi s vidom i očima te ženskim ručnim radovima. U Bosni se na taj dan nije smjelo plesti, šivati, tkati, vesti jer se vjerovalo da će moljac pojesti te ručne radove. Na dan Sv. Lucije sije se pšenica za božićnu svijeću. U Splitu se vjerovalo da sv. Lucija donosi darove siromašnima.
U Lici se vjerovalo da će onaj koji svakodnevno od Sv. Lucije pravi tronoščić i završi ga na Badnjak te ga ponese za polnoćku i sjedi na njemu, a za vrijeme podizanja stane na tu stolicu vidjet će tko su vješci i vještice. Međutim, taj koji to učini ne smije dočekati svršetak mise jer bi ga vještice i vješci rastrgali.Isto se vjerovalo i u Slavoniji, ali su ondje oni koji su mogli vidjeti vještice i more sa sobom nosili mnogo pšenice koju su, bježeći iz crkve, po svom tragu posipali te bi se vještice zadržale berući je, i tako bi onaj koji ih je vidio uspio pobjeći i spasiti se.
U poljičkome kraju se isto vjerovalo, ali se ondje stolčić pravio od brštanova drveta i onaj tko bi sjedio na njemu za vrijeme mise mogao je vidjeti sve vještice.

No, na blagdan Sv. Lucije bilo je i raznih drugih običaja. U nekim su krajevima toga dana muškarci ogrnuti bijelom plahtom i maskirani u ženu hodali selom i strašili djecu i mlade djevojke noseći izdubljene tikve s urezanim očima i ustima i svijećom, pladnjeve sa životinjskim očima i nožem ili lonce sa žeravicom. Osim djece, na meti su bile i mlade djevojke, a u nekim krajevima osobito djevojčice koje još nisu naučile plesti i kačkati.

Na Sv. Luciju mnogo se gatalo, posebno o udaji. Toga su dana neudane djevojke na jedanaest papirića ispisale imena momaka za udaju, a dvanaesti su ostavile prazan. Svakog su dana po jedan neotvoreni papirić bacale u vatru. Zadnji su papirić na Božić odmotale, pa ako je bio prazan, znale su da se neće udati, a ako je na njemu bilo ime, sljedeće će se godine udati baš za tog momka.

U nekim su područjima na Sv. Luciju djevojke za udaju postile, uvjerene da će se udati za momka kojega će te noći sanjati.

  Od blagdana Sv. Lucije započinjala je i izrada tradicijskog božićnog nakita. Izrađivao se od papira, slame i plodova, prvobitno za ukrašavanje izvornoga božićnog ukrasa od zelenila, kinča, a poslije i za božićno drvce koje se pod utjecajem njemačke kulturne tradicije najprije udomaćilo u građanskim, a potom i u seoskim sredinama.